Žene uglavnom imaju dužu i bujniju kosu i od nje mogu praviti bezbroj različitih frizura, raznih oblika, boja, dimenzija i trajnosti.
Ali i muškarci sa svojom uglavnom kratkom, često rijetkom kosom, pokušavaju biti kreativni na ovom polju. Nekima je frizura veliki izazov, a nekima velika briga, dok nije mala skupina onih kojima je to zadnja briga na ovome svijetu.
Sjećam se kako sam, dok sam bio mlad, imao na desnoj strani prednji dio kose zalizan unazad i koji mi je stalno pravio probleme kod češljanja. Tu je kosa uvijek bila našušurena i nikako nije htjela ići u smjeru u kom sam ja želio, nego je stajala kao lepeza. Mada su neki govorili kako mi to lijepo pristaje, ja sam bio uvjeren da me samo pokušavaju utješiti i ljutio sam se na taj svoj nestašni čuperak, koji je nestao tek pred karaj petog desetljeća života, kada mi je čelo malo „poraslo“.
Ali većina ljudi nema značajnijih problema s frizurom u mladosti, dok imaju bujnu kosu. Ako ih i imaju, to su „slatki“ problemi. Recimo, jedan moj školski drug je imao običaj stalno sklanjati kosu s čela i zabacivati glavu tako da zavrati kosu u stranu. Nedavno ga vidim ćelavog i bez starih „problema“ sa sklanjanjem kose. Brige kod muškaraca obično počinju kada kosa počinje opadati i kada se frizura silom prilika mora mijenjati. Kako takve promjene obično ne želimo, mi pokušavamo zadržati što duže istu frizuru, a za to nam sve više nedostaje „materijala“. Manjak vlasi neki nastoje nadoknaditi njihovom dužinom, ali to se može samo do neke mjere i samo neko vrijeme. Tako imamo pojavu da neki ljudi, ako su ćelavi po gornjoj površini glave, ostave dužu kosu sa strane pa je prebace od jednog uha skroz prema suprotnom uhu. Neki šereti govore kako takve ljude povučete za kosu kod lijevog uha, a njih zaboli kod desnog. Nekima gubitak kose toliko teško pada da počinju nositi perike, a neki se jednostavno ošišaju do kože i tako riješe briga.
Čini se da to s frizurama kad započinjemo gubiti kosu za našu okolinu i nije toliko bitno koliko za nas same. Mi sebi umišljamo kako je to nešto od velike važnosti, a ljudi oko nas promjenu toliko i ne opažaju, ili bar joj ne pridaju neki veliki značaj.Niti nas zbog frizure podcjenjuju niti precjenjuju. Ali ljudi oko nas po našem odnosu prema vlastitom gubitku kose mogu procijeniti neke naše osobine. Mogu saznati je li nam izgled važniji od kvalitete; je li nam važnija forma ili suština. Koliko imamo samopouzdanja; koliko cijenimo izgled, a koliko karakter; kako podnosimo gubitak; kako se ponašamo u slučajevima na koje ne možemo utjecati i tako dalje.
Neki su po frizurama u stanju napraviti pravi psihološki profil osobe. Iz toga češlja li se na desnu ili lijevu stranu, koliko se često šiša, boji li kosu, češlja li se češljem ili samo prstima i drugih detalja, oni izvlače vrlo značajne zaključke. Neki, opet, pojma nemaju ni kakvu ko frizuru ima, kao ni boju očiju. Nekima je važna i njihova vlastita frizura, ali i kod drugih, a nekima je nevažna i njihova i tuđa. I kako se od svega u životu može napraviti veliko pitanje i veliki problem, tako se sve može i smatrati sporednim, sasvim beznačajnim. Tako je i s frizurama. One će i dalje nekima biti noćan mora i velika briga, a drugima najsporednija stvar na svijetu.
